Oton Gliha

Oton Gliha (Črnomelj, 1914. – Zagreb, 1999.) diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1937. (Lj. Babić, O. Mujadžić, M. Tartaglia). U ranom razdoblju slikao mrtve prirode i portrete u duhu Cézanneova slikarstva i francuskih fovista (Tri oraha, 1940.; Autoportret, 1940.). Od 1945. sve više slikao krajolike novog sklada boja i harmonija odnosa (Krčki pejsaž – Omišalj, 1946.; Jurandvor, 1954.) te sve slobodnije obrađivao površinu i prostor u figuralnim kompozicijama (Autoportret s kozom, 1947.). Od 1954. započinje proces sažimanja likovnih elemenata; tada nastaje slika Primorje, prvo djelo iz velikoga ciklusa Gromače. U likovnu materiju prenosio je ritam gromača, sugestivno izražavao svoj doživljaj krajolika stvarajući apstraktna djela. Prostor je sveden na plohu, crtež se osamostalio, a osnovni plastički elementi postali su srodni kaligrafiji glagoljice (Krčke gromače, 1957.); u tome je ciklusu blizak informelističkom shvaćanju površine. Nakon 1963. nastala su klasična djela treptava ritma koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (Gromače 5–63, 1963.); tijekom 1970-ih isticao je kromatski ritam (Gromače 5–79, 1979.), a u sljedeća dva desetljeća snagom boje stvarao svjetlost i prostor slike (Gromače 3–95, 1995.). Autor je impozantna crtačkog opusa i dviju mapa grafika, zidnih slika, kamenih mozaika (hotel »Ad Turres« u Crikvenici, 1969.) te svečanoga zastora HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (Bakarske gromače, 1981.). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1976.).